BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Kost u grlu Vermahta: Jedini deo sovjetske granice preko kojeg Nemci nisu uspeli da prodru

Kost u grlu Vermahta: Jedini deo sovjetske granice preko kojeg Nemci nisu uspeli da prodru
29.08.2021. god.
Nemačka vojska lako je prošla sovjetsku granicu skoro na čitavoj njenoj dužini i za samo nekoliko nedelja prodrla u dubinu sovjetske teritorije. Samo na krajnjem severu zemlje sve do kraja rata nije uspela da probije odbranu Crvene armije.


Početak rata protiv nacističke Nemačke bio je pravi košmar za Sovjetski Savez. Vermaht je prolazio kroz položaje Crvene armije kao nožem kroz maslac i za nekoliko nedelja okupirao čitavu teritoriju baltičke obale i Belorusije, kao i značajan deo Ukrajine. U žestokim borbama nestajale su čitave sovjetske divizije. Na stotine hiljada vojnika bilo je opkoljeno i očajnički je pokušavalo da se probije do svojih, piše 
Russia beyond . 

 

Međutim, nije na celoj dužini sovjetsko-nemačkog fronta neprijatelja pratio takav uspeh. Na samom severu, u rejonu planinskog masiva Mustu-Tunduri u blizini državne granice Nemci nikako nisu uspevali da probiju odbranu Crvene armije i tako je bilo sve do kraja rata.

Napad

Rat je u polarnu oblast stigao nedelju dana kasnije nego u preostali deo SSSR-a. Tek 29. juna 1941. godine nemačka i finska vojska prešle su granicu, krećući u ofanzivu prema Murmansku i Kandalakši.

 

Duž obale Severnog ledenog okeana napredovale su jedinice planinskog pešadijskog korpusa „Norveška“ generala Eduarda Ditla. Među njihove zadatke spadalo je osvajanje Srednjeg i posebno Ribarskog poluostrva, koje je zbog svog velikog strateškog značaja u SSSR-u bilo poznato kao „nepotopivi bojni brod Zapolarja“. „Ko vlada Ribarskim i Srednjim poluostrvom, taj drži Koljski zaliv. Bez Koljskog zaliva Severna flota ne može opstati“, isticao je admiral Arsenij Golovko.

 

Savladavši nekoliko pograničnih karaula i potisnuvši jedinice 95. streljačkog korpusa, nemačke snage su izbile na planinski masiv Musta-Tunduri 6 kilometara od granice, iza kojeg se nalazila prevlaka i otvarao se direktan prilaz poluostrvima. Nemci su očekivali da će u naletu osvojiti planinu, ali uskoro se pokazalo da im nije bilo suđeno da u tom pravcu postignu napredak.

 

Sovjetska komanda je najpre pretpostavljala da će neprijatelj poluostrva napasti s mora, a ne sa kopna i zato su se glavne snage nalazile na Ribarskom poluostrvu očekujući nemački desant. Kada je Vermaht napao planinu, sovjetske snage koje su je branile bile su brojčano skoro pet puta slabije od neprijatelja.

Ipak, dok pojačanje nije stiglo, vojnici Crvene Armije pružali su Nemcima žestok otpor. Na golom kamenju su utvrdili vatrene položaje, postavljali prepreke od bodljikave žice i minska polja. Borbe su se vodile za svaki metar, za svaki kameni zaklon.

Na mestima gde je nemačka vojska ipak uspela da se probije preko planine i počela da se spušta sa padina ka kopnenoj prevlaci, na njih je paljbu otvorila sovjetska artiljerija sa razarača „Uricki“ i „Kujbišev“, koji su prišli obali. „Našli smo se pod jakom paljbom ruske brodske artiljerije. U bataljonima se primećuje manjak ljudstva, sanitarni odredi ne uspevaju da evakuišu ranjenike...“ – stajalo je u izveštaju komandanta 136. nemačkog puka planinske pešadije: „Nalazili smo se u blizini Kutovog zaliva, spuštali se istočnim strmim padinama kote 122. I tada se na nas obrušila kiša granata. Nisam imao čime da odgovorim. Ako ne prekinu paljbu, moraću da povučem puk.“ 

 

Krvave borbe za Musta-Tunturi trajale su sve do polovine 1941. godine. Pretrpevši neuspeh za neuspehom, Nemci su prestali sa pokušajima juriša i počeli da se utvrđuju na zauzetim položajima.

Neosvojiv bedem

Na severnim padinama planinskog masiva, strmim u centralnom delu i manje strmim u zapadnom i istočnom delu, nalazilo se sedam uporišta naše odbrane. Na južnim padinama, koje su bile blaže i lakše za savladavanje bio je neprijatelj. Između njega i naših uporišta bila je ničija zemlja širine samo 50-60, a ponegde i 25-30 metara, što je rastojanje koje vojnik može prebaciti ručnom bombom iz ležećeg položaja! Borbe bombama bile su svakodnevne. Moglo se dobro čuti šta se dešava i kod nas i kod fašista“, prisećao se general-lajtnant Sergej Kabanov. 

 

S obzirom da su zauzimali najviše tačke terena Nemci su mogli lako da uoče približavanje sovjetskih snaga. Dopremanje namirnica, municije i građevinskog materijala na položaje obavljalo se pod intenzivnom neprijateljskog paljbom. „Za svako deblo koji je preneto na Musta-Tunturi vojnici su plaćali životom ili ranjavanjem“, žalio se pripadnik inženjerije Nikolaj Abramov. „A kako sagraditi uporište na pedeset metara od linije neprijateljske odbrane? Čim udariš čekićem, odmah sledi granata po glavi.“ 

 

Nemce je posebno iritirao sovjetski pogranični znak A-36 koji se nalazio na planini. Do sovjetsko-finskog („zimskog“) rata tu je prolazila državna granica, koja je po uslovima Moskovskog mirovnog sporazuma iz 1940. godine prebačena nešto zapadnije. „S ponosom se sećam s kakvom upornošću smo branili naš sovjetski pogranični znak koji je ostao na Musta-Tunturi. Bio je to verovatno jedini pogranični znak koji fašisti nisu osvojili. Nemci su mnogo puta pokušali da ga zauzmu, ali svaki put bez uspeha. Ogorčeni neuspesima nemački vojnici su neštedimice pucali na njegove branitelje. Ponekad bi neprijatelju polazilo za rukom da znak obori, ali su ga pripadnici mornaričke pešadije ponovo podizali“, zapisao je u svojim memoarima „Iza polarnika“ kapetan mornaričke pešadije Vasilij Kisljakov.

 

Sve dok Crvena armija krajem 1944. godine nije isterala Nemce iz polarne oblasti, planinski masiv Musta-Tunturi je za njih bio kost u grlu. Svi njihovi pokušaji da probiju sovjetsku odbranu nisu doneli rezultate. Za to vreme na drugim delovima fronta Vermaht je napredovao hiljade kilometara do Volge i Kavkaza, dok je na ovom mestu sigurno zaustavljen na samoj granici Sovjetskog Saveza.

Boris Jegorov,
Russia beyond

 



  • Izvor
  • Tanjug
  • foto: © Evgenij Haldej/Sputnik/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Sovjetska vlast nije znala kako da posle rata postupi sa kaznenom SS brigadom „Družina“ koja je prešla na njenu stranu. Taj problem se neočekivano rešio sam od sebe


„Gledao sam kako sa malih poljskih aerodroma, na kojima su bili dislocirani u Sremu, poleću osamljeni jugoslovenski lovci, hrabro nasrću na ogromne bombarderske formacije i u plamenu se survavaju...


Mnogobrojne obaveze, kao što je posao, briga o porodici, održavanje prijateljstava većini osoba oduzimaju mnogo vremena, pa oni često trebaju pomoć. Zato su tu sitnice, kao što su gedžeti...

Crvena armija je više od dve godine pokušavala da potisne neprijatelja dalje od grada. To je postalo moguće tek nakon pobede u Kurskoj bici i definitivne promene toka rata. ...


Generalni direktor kompanije Daniil Brenerman rekao je da se sada radi na civilnoj sertifikaciji ovog aviona


Ostale novosti iz rubrike »